Priča o snu - Milorad Kuljić

Priča o snu - Milorad Kuljić

Foto: Chris Lofqvist / flickr.com

Priča o snu - Milorad Kuljić

Konačno je proleće razgrnulo svakodnevne oblake. Kroz kancelarijski prozor, prosto me mame, sunčani odrazi od susednih objekata. Čoveku dođe da pohrli, u susret njihovom izvoru. U harmoniji, sa treptajima, koji pulsiraju, određujući bućenje prirode, prosto i sam osećam treperenja, koja, mojom unutrašću, razlivaju milinu.

Pobedio je, konačno, zov, kome nisam imao snage da odolim. Uzimam, iz kase, fascikle sa taksama, popunjavam uplatnice i, dobijam službeni razlog, za izlazak iz kancelarije, radi odlaska u Poštu.

Korektan poslovni odnos sa poštarkom Mirom, omogućava mi da uplate takse, uredno, po uplatnicama sabrane, i novčano specifikovane, ostavim njoj da iskontroliše, i overi. Ovakav postupak i njoj, olakšava, tako što može prvo da raščisti šalterski red stranaka, a potom se zabavi poslom, dobijenim od mene, a meni, ovo daje priliku da, uz kaficu, proćaskam sa mojim kolegama, iz Kancelarije susednog mesta.

Tek što smo zgotovljenu kafu srknuli, u salu ulazi kum moga kolege Vlade, Pera, vrlo oran da časti. Dobio je sina. Naša kafica je tako, dobila uparenje sa pivskom flašom. Kažu ljudi: "Valja se, kao blagoslov, novorođenom čoveku". Posao, sa strankom, je obavio i kolega Dušan, te se i on priključio društvu, i svečanom povodu.

Tada, željan nekakvih komunalnih informacija, pristupa ovamo i Milan, koji, nakon nekog vremena učešća u razgovoru, kao grom iz vedra neba odvaljuje: "Korejci ispalili nuklearnu raketu".

Svi zanemelo, tupo, gledaju u njega, a ja se, kao iz sna, naglo razbuđen kofom ledene vode, trzam i, zaustavljam Milana u daljem saopštavanju, potpuno nezainteresovan za tok tako, po čovečanstvo, bitne priče.

"Stop. Stani ovde i, upamti gde si stao, da posle nastaviš. Ovo je bitnije, što ću vam sada ispričati.

Ovo sam sanjao, recimo, pre nekih sedam, osam meseci, baš ovako i po ovoj, Milanovoj, šokantnoj i upečatljivoj rečenici, san sam i upamtio.
Konkretno, san mi se dogodio sutrašnjeg dana, od dana kada smo se Milan i ja upoznali, pošto je vašoj kancelariji pristupio, meni blizak čovek, iz mog mesta rođenja, te ste me telefonom pozvali da dođem, na viđenje.

Sve se u snu desilo, upravo ovako, kao da mi je onda, nekako, u svest utisnut video snimak, ovog današnjeg druženja. Baš sve, svaka, danas izgovorena reč, svaki gest, ili raspored sedenja, za ovim stolom. I, kao ja danas, Milanovu priču što sam prekinuo, po njegovom izgovaranju šokantne rečenice, tako se naglo, baš tu, prekinula i moja snena projekcija", završio sam.

Milan je izgubio volju da svoju priču nastavlja. "Bila je lažna novinska objava, ono što sam izrekao", bilo je sve, što je rekao, na tu temu.
San i, snena opažanja budućnosti, te opažanja budućnosti, koja doživljavaju posebno obdareni ljudi, u bljeskovima, i na javi, postali su nam zanimljivija tema. Mnogo zanimljivija i, pouzdano, tema realnjeg uticaja, na naša životna zbivanja, koja su našem duhovnom biću izgleda, uvek dostupno vidljiva, kao sada i, jedino kao sadašnjost.

Zaključili smo da nema ni prošlosti, niti budućnosti. Zbivanja, u vremenu, su poput neprekidne filmske trake, sa koje, naše biološko oko, posmatra usko i, ravno pred sebe, viđeno doživljavajući, kao sadašnjost.

Duhovno oko posmatra, jednovremeno, čitavu ovu životnu, filmsku traku, svevideći: i prošlost i sadašnjost i budućnost. Njemu je odvijanje njenih sadržaja uvek sada.

Izvor:Opusteno.rs

Komentar: Priča o snu - Milorad Kuljić

Kosmički magnetizam

Kad god je, moje maštanje, uspevalo da osjaji moju unutrašnjost, povezujući svest i podsvest, kao da sam upućivao vapajno trebovanje Bogu, moja htenja su se, nedugo potom ili, nakon niza godina, ovaploćivala. Nesvestan toga, izgleda da sam, duhom gradio, željeno, materijalno okruženje.

Sa prvim pročitanim knjigama, kojima je, dominirajuća tema, bio ljudski magnetizam, osvestilo mi se sećanje, na zanimljive primere, iz moje životne prakse.
Godine, šeste decenije dvadesetog veka, kao godine laganog podizanja standarda, u opštoj posleratnoj oskudici, suočile su me, tek nedavno prohodalo dete, sa materijalnom nemogućnošću roditelja, da udovolje plamtećoj želji jedinca za dečijim biciklićem, sa pomoćnim točkićima.

Višednevno, odašiljani vapaj žudne želje, gotovo da sam i zaboravio, kada je biciklo iz moje mašte, postalo moje vlasništvo. Sačuvane fotografije mene, valjda na jedinom dečijem bicikliću u Selu, našeg tadašnjeg življenja, a u šetnji sa roditeljima, koji su ispunili moj dečiji san, svedoče o privlačnoj snazi dečijih čistih misli.

Ne baš znatan prihod, koji sam ostvarivao, zaposlen u Novitetu, ženskoj modnoj konfekciji, a pri tom, sa dvoje male dece i tada, nezaposlenom suprugom, omogućavao mi je vožnju auta, kakav se u žargonu naziva "kršem".

Sreća je bila, što sam dosta toga, na svom "kršu", bio u stanju sam da popravim. Čeznuo sam, stoga, za lepim kolima, a posebno me mamio lepi, novi auto, našeg generalnog direktora: Opel "Kocka", cigla boje. Mislim da se, kooperativno, u Kikindi proizvodio.

Svakodnevno se moj pogled lepio za direktorovu "Kockicu", a mašta me razigravala, za volanom ovakvog auta, čak i iste boje.
Decenija je prominula, a moji "kršići" su se ređali: Stojadin, Lada, Škoda.

Škoda je izlupala, svoje poslednje životne otkucaje, završivši na gomili za delove, a ja, sa raspoloživih hiljadu maraka, tražio sam, spram novca, sebi, optimalni auto.
Porodični konsenzus, a koji se uklapao u ovu novčanu sumu, je bio: Vartburg, sa golfovim motorom, starosti desetak godina. Po oglasima smo, Kum i ja, obišli sva okolna mesta, ali ni jedna ponuda, iskazana oglasom, nije odgovarala stvarnosti.

Požalio sam se jednom prijatelju, na ovu moju, neuspešnu trgovinu. Pitao je "Imaš li ti keš? Tih hiljadu maraka, mislim, ovde kod tebe."
"Da keš, gore u kući", potvrdio sam.

"Poslaću ti, onda, svog Kuma. Bavi se trgovinom auta. Ima jednog, mislim da je neka nemačka marka. Neka dotera pa pogledaj", rekao je.

Kada je posle podne, pred moju kuću, stao "Opel - kocka", jarko crvene boje, kompletno sređene limarije i toliko sveže ofarban, da su moja deca prokomentarisala: "Ovaj je jurio da mu vetar osuši farbu", pa je potom još i, prijateljev kum, izrekao da je u Mađarskoj, urađena kompletna generalna motora, zanemelo sam otišao po mojih hiljdu maraka, i piće, da zalijemo po mene, više nego dobru trgovinu.

Decenija je protekla, i do ove materijalizacije moga sna, o Opel - kockici.

Radio sam, na mestu rukovodilac društvene ishrane, u Vrbasu, u jedinom društvenom, ugostiteljskom preduzeću. Organizacija posla mi je ostavljala vremena, na pretek, da maštam i, crtam planove kuće, koju ću sagraditi, na očevom placu u Fruškoj gori, nadomak Novog Sada.

Odnos mojih prihoda i maštenog sna, bio je tema, koja je neozbiljnošću izgleda na ostvarenje, izazivala podsmeh.

Po zameni radnog mesta, mestom istog opisa, ali u Novom Sadu, u preduzeću modne konfekcije Novitet, uspeo sam da sagradim jednu polovinu, moje kuće iz mašte, sa ostavljenim temeljnim vezama, za nastavak druge polovine kuće, ako Bog da, jednog dana.

Događaji raspada naše zemlje, te sve jadniji život, do kulminacije potpunog potonuća, po ponižavajućem ratu sa Nato paktom, govorili su da to moje "jednog dana", nikad neće doći.

A onda mi se "posrećilo", ili su se samo maštene iskrice, povezale u svoj prirodni, tvoriteljni mozaik. Treći krug privatizacije Šećerane u Vrbasu, u situaciji, kada sam "slučajno", neobavešten, propustio prva dva kruga, nakon žestoke utakmice, za preostali državni paket od trideset procenata, mi, preostala boranija, manjinskih deoničara, od minornog, postali smo značajni.

Uloga, deoničarskog jezička prevage, donela mi je potom, znatnija sredstva, od svih očekivanja. Sa ovim novcem se mogao kupiti, gotovo sav, građevinski materijal a, uz moje ruke, neizostavne, od prvog kamena na kući, bilo je još vrednih i mobi ornih, ruku: rođaka, prijatelja, komšija i kumova. Kuća je skockana u lepu, jednistvenu celinu, iz moga sna.

Ostvarila se moja vizija, koja je, samo deceniju ranije, izazivala podsmeh.

Imao sam sreću da mi, u osnovnoj školi, profesor Srpskog jezika i književnosti, bude Putić Nikola. Pokojni profesor, u Savinom Selu, vaskrsava najmanje jednom godišnje, svojim, na daleko čuvenim, Festvalom poezije za decu.

Profesor Putić mi je ulio ljubav prema književnosti, pa sam, u dečijem uzrastu, opusom i količinom čitanja, izazivao čuđenje odraslih. Moji vršnjaci, i drugari, su čitali stripove, a ja romane, najčešće, detetu zanimnjivog sadržaja, poput Tarzana, Vinetua, ili Ajvanhoa.

Usledilo je potom porodično preseljenje, iz Savinog Sela u Vrbas. Loša početna adaptacija, čak prvoga dana, u novoj sredini, započeta batinama, odvela me u moju mangupsku fazu. "Što gore, to bolje", postala je moja deviza, da bih postao nevidljiv, među njima takvim.

Nekim, očevim kolegama, prosvetnim radnicima, umesto, da pedagoški, moju nabačenu, zaštitnu ljušturu, preko inače dobrog i, čestito vaspitanog deteta, osete, te potom i razgrnu, ovakvo moje stanje je poslužilo za lične obračune, preko druge generacije, za neslaganja sa prvom, odnosno mojim ocem. Zamrzio sam časove srpskog jezika, ali Bogu hvala, svoju ljubav prema čitanju, nisam sahraniio.

Kada sam počeo studirati, moj prijatelj, a današnji venčani kum, intenzivno se družio sa vrbaskim književnim krugovima: Mijo Mišović, Blagoje Baković, Mijo Karadžić, tako da sam se ponekad, i sam našao u društvu, često vrlo oštrih, književnih polemika, ne upuštajući se lično, u njihove, najčešće, pripito svadljive rasprave.
Tada sam žarko želeo, da i sam, jednoga dana postanem književnik. Toliko je megalomanska bila ova moja mašta, u odnosu na reputaciju, koju su mi ocenama iz Srpskog jezika, podarili, da se nisam usuđivao, ni najrođenijima je iskazati.

Bezobzirno, na moje neiskazivanje namisli rečju, maštene iskrice su zatreperile, odašiljući svoj plam onamo, odakle nam svako stvaranje i stiže.
Književnik sam zvanično postao, objavljivanjem zbirke pesama "Putevi svetlosti" 2006 godine. Po prolasku na konkursu: Uprave za kulturu, Grada Novog Sada, i objavljivanja pripovetki "Rana duše" 2008 godine, te potom i sufinansiranog, od Pokrajinskog i Gradskog nivoa kulture, romana "Jovanov san", objavljenog 2010 godine, mašta je, i vrednosno potvrđeno, stvorila od mene pisca.

Lepota se prepričava i ostaje u sećanju. Ružno se, kao prirodna odbrana našeg duha, odbacuje i, sa protokom vremena, i zaboravlja. Uveren sam, da sam ponekad, na sebe zasigurno, navukao i delovanje negativnog magnetizma, plodom lošeg kontrolisanja sopstvenih misli, ali se ovoga ne sećam ili, jednostavno, ne želim da se sećam, držeći se dobroga nauka, mudroga oca Tadeja:

"Kakvim se mislima bavimo - takav nam je život. Ako su nam misli mirne i tihe - eto nam mir. Ako su nam misli negativne - eto nam nemir. ...jer su mir i radost najvažnija bogatstva ovog i onog sveta. Za tim svi mi čeznemo. Možemo imati na kugli zemaljskoj što god poželimo, a da nemamo mir i radost. A mir dolazi od Izvora Mira, od Gospoda. ...smirenje je ta božanska osobina. Gde god smirenje caruje, bilo u porodici, bilo u društvu, ono iz sebe izvija mir i radost."
Autor: Milorad Kuljić.

Preporučujemo:

Kratka priča - Bunar - Milorad Kuljić

Kratka priča - Bunar - Milorad KuljićBunar Živeli smo, već celu deceniju, u Starim Ledincima, koristeći kišničaru, kao sabirnik i, zalihu tehničke vode. Ovakvo rešenje kućnoga vodovoda, opredeljeno je činjenicom da se ovo moglo samostalno, sopstvenim radom izvesti, a kopanje bunara se plaćalo ...

Predskazanje - Milorad Kuljić

Predskazanje - Milorad KuljićZvala se Saveta, ili se tako nazivala i, drugačije i potpunije, nije je znao niko, bar ne ovde, u Bačkoj, gde se ovo zbilo. Govorilo se da je iz Kosovske Mitrovice, a i kontakt se, preko ovog mesta ostvarivao, isključivo putem telefona, koliko je meni ostalo u sećanju...

Tunel - Milorad Kuljić

Tunel - Milorad KuljićTunel Polovinom devete decenije dvadesetog veka, nizale su se godine, koje su moje momačko društvo, počele osipati, od momkovanja i, slatkog, kafanskog života, smereći nas lagano novom programu koji, pojavno, kroz produženje vrste, osmišljava bitisanje ...

Programiranje - Milorad Kuljić

Programiranje - Milorad KuljićVreme u kome su se čuda rojila, svojim moćima opijajući narod, sastavilo je i mene sa mističnim čudom, doživljenog ličnog iskustva, koje me je umalo koštalo života. Svi su se trudili da obznanjivanjem nekog nepoznatog čuda, sebe predpostave novim značajem ...

Opasnica - Milorad Kuljić

Opasnica - Milorad KuljićMoj prijatelj, književnik, Radovan Vlahović, na svom fejsbuk profilu, je okačio status, naslovljen: Erotska želja je tema koju u pismima izbegavamo . Ovim tekstom nam je zagrejao moralnu barijeru, koju je sam prozvao izolacioni sloj ...

Pogledajte i:

Spinovanje - Milorad Kuljić

Spinovanje - Milorad KuljićSusret sa porodičnom krugom doma, iz kog je moja supruga isčilila, po našem prispeću u rodno joj mesto, započeo je razgovorom uz uobičajeni, kafeni, napitak dobrodošlice. Spomenu onda neko novomoderni termin, od svakodnevnog političkog i medijskog rabljenja ...

Televizor - Milorad Kuljić

Televizor - Milorad KuljićPoslovicu: Gde čeljad nije besna ni kuća nije tesna , praksa je, primerom moje porodice, dokazala. Pet godina smo živeli u dvosobnom stanu mojih roditelja, nevelike prostranosti od pedeset i četiri kvadrata. Dvoje, tek iščilile dece, supruga ...

U snu viđeno - Milorad Kuljić

U snu viđeno - Milorad KuljićRadna karijera u najnižoj ćeliji lokalne samouprave, mesnoj zajednici, odnosno mesnoj kancelariji, često me je dovodila u priliku da usmeravam rad građevinskih mašina da bi se postigao željeni ishod. Probijeno je mojim navođenjem nekoliko lokalnih puteva...

Pošteno - Milorad Kuljić

Pošteno - Milorad KuljićU zemlji u kojoj su svi, koji su bili u dobroj prilici, brzog kućenja doma svoga , odvajkada, putem sitnih, nevidljivih kraduckanja, svoju šansu koristili, bio sam smešni raritet, gotovo endemska vrsta, poput čovečije ribice, iz Postojine. Sedamdesetih ...

Energetski susret - Milorad Kuljić

Energetski susret - Milorad KuljićStari Ledinci kao iskra Božija, voljom Njegovom, posejana, u samo srce fruškogorske Svetosti, dugo su se, po svom mučeničkom stradalništvu, u ratnom ognju drugog rata, batrgali, u ruralnim nerazvijenostima, ne domašujući pripadajući im stepen komunalnog ...

Zanimljivo:

Stara pedagogija - Milorad Kuljić

Stara pedagogija - Milorad KuljićPočetak pohađanja gimnazije, učinio me značajnim, u sopstvenom sagledavanju sebe. Prolazeći ulicim, i u pogledima prolaznika, sam pronalazio veću važnost, koja mi se sada pridavala, a posebno su mi bili dragi pogledi i, osmesi curica, koji su, činilo mi se...

Svetlosni Iscelitelj - Milorad Kuljić

Svetlosni Iscelitelj - Milorad KuljićSvetlosni Iscelitelj Zdravovah zdravljem i nazdravljah. Uljeze moga mikrokosmosa telesnim čulom ja ne spoznah. A bejah slep ka duhu Logosa. Da nisam sam Reka mi reče. Reka mesečnog ženskog opranja. Kad neprirodno iz mene poteče spoznah se obrokom mikroždranja...

Devojka sa groblja - Milorad Kuljić

Devojka sa groblja - Milorad KuljićZaposlio sam se u velikoj, modnoj i konfekcijskoj, kući Novitet. Moj radni zadatak je bila organizacija društvene ishrane, za nepunih hiljdu radnika. Da budem precizniji, apsolutnu većinu radnika, činila je ženska radna snaga, te se moja majka, sa mojom ...

Nesnosni vonj - Milorad Kuljić

Nesnosni vonj - Milorad KuljićVreme koje su i pesnici počeli oskudnim nazivati, zbog uboge izdašnosti, prema prosečnom čoveku njegovog doba, vratilo je rod srpski tradiciji plemensko rodnoga zadrugarstva, u kome imućnija jedinka solidarno pomaže manje imućnu, u trenu dobre božije blagodeti...

Povratak u budućnost - Milorad Kuljić

Povratak u budućnost - Milorad KuljićPromena radnog mesta, za mene je predstavljala prvi korak primicanja porodice velikom gradu, pokrajinskom centru. Dotadašnje radno iskustvo, na mestu rukovodioca društvene ishrane, u gradu moga odrastanja, predpostavilo me, u odnosu na druge kandidate, željne ...